Branka Selaković

Branka Selaković, književnica rođena je 1985. godine u Užicu. Diplomirala je filozofiju na Filozofskom fakultetu, Univerzitet u Beogradu.

Piše poeziju, prozu, eseje. Objavila je romane: „Narcisi bojeni crno” (2006.), „Kapija” (2009.), „Ljuta sam” (2011.), „Glineni kralj” (2016.) i zbirku poezije „Einai” (2016.). Njeni radovi objavljeni su u mnogobrojnim časopisima, zbornicima i antologijama.

Pesme i kratke priče Branke Selaković prevoÄ‘ene su na engleski, španski, nemački, indonežanski i norveški jezik.

Dobitnik je nekoliko značajnih priznanja za književni rad: Nagrada „Miroslav Dereta” za najbolji roman „Glineni kralj”, „Nušićeva nagrada“ za najbolju satiričnu priču, Zlatna plaketa za najbolju pripovetku časopisa „Avlija”, nagrada za Najbolji esej Udruženja „Sveti Sava”, kao i nagrade za poeziju na pesničkim festivalima u Srbiji i regionu.

Radila je kao profesor filozofije i logike, zatim kao novinar Prvog programa Radio Beograda u redakciji za kulturu i zabavno-humorističkoj redakciji gde je učestvovala u stvaranju i/ili ureÄ‘ivala značajne emisije: „Neki to vole noću”, „Kod dva bela goluba”, „Dogodilo se na današnji dan”, „Mozaik vremena” i druge.

Član je Udruženja književnika Srbije.

Živi i radi u Beogradu.

Embrion

U mračnoj utrobi tebe/oca

rodila se klica/rovac

pored smetlišta jalovih reči

otpočela da se umiljava/buja/kopa

a samo što si ispio šoljicu čaja od mente

pogleda uprtog u negovanu baštu

i mislio kako će dan biti beo/sunčan/dosadan.

Mastilom poslednjeg daha

obojio si paučinom obrastao pod mansarde

upisao sopstveno ime u knjigu mrtvih/prezrenih/slavnih

otplovio u beloj štirkanoj košulji

sklupčan u embrionu neba

gledao sunčane trgove

u oblacima koje ispuštaju čunkovi vozova

koji odnose tela umirućih pesnika i moreplovaca

u obojene dane antologijskih stihova/večnih snova

koji su ti kao pesak među reumatičnim prstima izmileli.

Nad mrtvim telom lamentiraju oni koji su prvi bacili kamen

testamentarni epitaf dečak/sin tvoj

svio je u novinsku hartiju i čekao tebe/oca

da razviješ jedra i završiš pesmu

ali avaj...

Inicijali

Na sastanku našeg malog kružoka govorio sam o Rableu i Montenju

opisivao poslednje sate Virdžinije Vulf

nabrajao imena slovenskih bogova

hvlio se enciklopedijskim znanjem

buržoaskim poreklom i svetlom sinekurom.

 Ona je drhteći upijala

u registar pojmova upisivala svaku latinsku reč

moju mudru opservaciju, dramsku pauzu i teatralne uzdahe.

Tim njenim notesom, da mi ga je samo darivala

ili dok sam je pratio sumrakom ulicama ispustila

pobedonosno bih zamahivao pred nosevima biografa

dokazivao ispravnost saznanja ovog sveta

što mi se nakupilo u borama usaÄ‘enim usamljenim noćima

skrpljenim u  fotelji od lažne kože

u uglu očeve biblioteke.

Dogovarali smo se da se naÄ‘emo u mirišljavim vrtovima

gde je Oliveira sačekivao lakonoge skice

Pikasovih opijumskih žvrljanja po ljubavničkim posteljama.

Ali nikada se našli nismo.

Kortasar je bio neumoljiv u metaforičnom zanosu nesrećne ljubavi.

Naprosto nije u pišÄevoj prirodi da ovekoveči srećnog junaka.

Znam kako doručkuje slaninu i osrednje pečenu kajganu

uz kisele krastavčice, pavlaku i list zelene salate.

Vidim je kako levu ruku ne ispušta iz njegove desne,

simbiotičnim ritmom započinju dan.

Slutim kako uz kafu ispija mastiljav život

presahle bivše dive na stranicama žute štampe

i u kolutovima duvanskog dima

okreće novi list.

Poeziju je nagurala u sanduk devojački

pored praznih tegli za ajvar, pinđur i kisele krastavčice.

O, kako ona voli kisele krastavčiće!

Još uvek na uglu Botaničke bašte i zgrade

u kojoj je iznajmljivala potrkovlje trošno

stoji klin o koji sam zakačio levu komoru.

Ako odete baš sada tamo

čućete kako srce dobuje po limenom lavoru

u kojem prodavačica cveća

umiva ljubičice.

I dalje na sastancima mog malog kružoka

 recitujem Puškina i Šilera

ali nema onog kožnog notesa

sa crveno utisnutim inicijalima

kojim bih se opravdao Bogu lično

da je i mene neko umeo da voli.

Ili makar onom starcu kojeg u ogledalu srećem.

Ruke

Ostavio si crno-belu memoraliju

na stolu na koji spuštam umorne šake

posle ribanja podova od skorele posteljice

iz koje raÄ‘am novo jutro, sumorno, ali ipak naše.

Crno-belim, ukočenim pogledom

gledao si kao da me zaista vidiš, a to je retkost

danas svi izbegavaju pogled u oči.

Ti si gledao pravo u moje iz kojih je oticalo mastilo

kojim si docnije napisao sonet.

***

The Embryo

In the dark womb of you/father

born was a sprout/mole

beside the garbage dump of futile words

started to cuddle/grow/dig

and just as you had drunk a cup of mint tea

gazing at the well-kept garden 

thinking how the day will be white/sunny/dull.

With the last breath of ink

you have painted the cobweb covered attic floor

wrote your own name into the book of the dead /scorned/famous

sailed away in your white starched shirt

curled in the embryo of the sky

looking at the sunny squares

in the clouds let out by the train chimneys

which are taking away the bodies of the dying poets and sailors

into the coloured days of anthological verses/ everlasting dreams

which have like sand crept through your rheumatic fingers?

Above the dead body lamenting are the ones who have thrown the stone first

testamentary epitaph the boy/your son

wrapped it into the newspaper waiting for you/the father

to spread the sails and finish a poem

but alas...

Initials

At the meeting of our small circle I was talking about Rabelais and Montaigne

I was describing the last hours of Virginia Woolf

I was listing the names of Slavic Gods

I was boasting with my encyclopedic knowledge

my bourgeois background and my bright sinequara.

She was feverishly taking everything in

to the register of terms noting every word in Latin

of my clever observation, dramatic pause and theatrical sighs.

With that notepad, if only she had gifted it to me

or while I was at dusk accompanying her along streets had she dropped it

I would have victoriously been waving in front of the biographers’ noses

proving the accuracy of the knowledge of this world

that has gathered in my wrinkles deeply set in by lonely nights

collected in an armchair of fake leather

in the corner my father’s library.

We had arranged to meet in scented gardens

where Oliveira waited for the light-footed sketches

of Picasso’s opium scribbles on lover’s beds.

Alas we have never met.

Cortazar was merciless in the metaphorical ecstasy of unfortunate love.

Simply it is not in the writer’s nature to immortalize a happy hero.

I know that for breakfast, he is having bacon and soft scrambled eggs 

With gherkins, sour cream and one leaf of lettuce.   

I see her left hand still tight in his right hand,

starting the day in a symbiotic rhythm.

I suspect how with coffee she is drinking up the inky life

of a dried up diva of the yellow press

and in clouds of tobacco smoke

she is turning a new page.

She has packed up poetry into a dowry chest

next to empty jars for ajvar, relish and gherkins.

Oh, how she loves gherkins!

There is still at the corner of Botanical Garden and the building 

where she rented an old dilapidated flat on the top floor  

a nail where I had hung my left heart-chamber.

If you were to go there right now

you would hear the heart beating in the tin bowl

in which the flower girl

bathe her violets.

Still at the gatherings of my small circle  

I recite Pushkin and Schiller

but missing is that leather notepad

with engraved red initials

with which I would prove to the God himself

that there was someone who knew how to love even me.

Or maybe at least to the old man that I meet in the mirror.