Selma Sljuka 

Šljuka Selma, rođena u Pljevljima, u jedno sanjivo ljeto u Pljevljima, na sjeveru Crne Gore. Još od prvih naučenih slova sa svega 5 godina najbolje  prijatelje je pronalazila u stranicama knjiga, i tako proživela milion života. Sanjar i romantičar, nepopravljivi maštalac, pisanjem je počela da se bavi još u osnovnoj školi kada je sakupljala pobednička mesta na lokalnim konkursima kao porcelanske figurice na vitrini. Oduvjek vješta sa rečima, nekima se činilo da je takva rođena. Kroz hiljadu padova i još toliko uspona, od svega u životu je izvukla samo najbolje, gradeći tako svoju ličnost, ciglu po ciglu, riječ po riječ. Zaljubljena u ljubav, u emociju i iskrenost, isplela je svoje srce kroz stihove na desetom nebu.

Svoju prvu zbirku pjesama pod nazivom "Deseto nebo" izdala je za izdavačku kuću "Književna omadina Srbije" iz Beograda,

„Neke od mojih pjesama se možda čine mračne, bez imalo sjaja... Mračne ali snažne, i oslikavaju oluje kroz koje sam morala proći da bih postala to što sam danas. Ne pamtim stihove koje pišem, ali pamtim trenutke zbog kojh pišem... Pamtim oči, osmijehe, zvijezde... Za svaku pjesmu postoji trenutak... Od njih je sazdano moje deseto nebo...“

I dalje piše, škrabucka po blogu istog naziva kao i zbirka, i dalje nepopravljivo  zaljubljena  u  ljubav.  Živi  u  Podgorici,  sa  glavom  u oblacima, ali nogama čvrsto na zemlji.

FENIKS MOJIH NADANJA

U mračnoj sobi prepunoj dima

Sa crnim oreolom oko duše,

Na stolu izgužvane maske, pokidane niti,

Iscijepane rite prošlih boli,

Sve skupljeno, onako prosto, seljački,

Kao stog sijena spreman da izgori,

Prepun soli koju sam tako brižljivo skupljala...

Godinama je nizala u perlice osame...

Sve tu, ispred mene, na stubu srama, i osude...

Nakon toliko godina ćutnje,

Kao rob u galiji prepun okova,

Sa krvavim dlanovima i stopalima ogtrezlim u soli,

Sa trepavicama prepunim trnja...

I osmijehom... bolno iskrenim na usnama ispucalim od oluja...

Kao rob slobodan posle toliko godina,

Preko puta stojim sa vatrom u rukama,

Spremna da svakog trenutka u Feniksa se pretvorim,

Da po prvi put nebo ugledam,

Sa slobodom u očima, sa srcem u grudima.

Teško je ostati go pred svijetom,

Biti prirodno svoj, na zgarištu svojih zabluda,

Srušiti sve brane suza koje si gradio

Pazeći da nešto ne naruši tvoj grad od soli, od snova...

Krpljenih iluzijama i zabludama u koje si vjerovao...

Tvoj svijet prošiven lijepim riječima, strepnjama, krivicom...

Teško je skinuti sa sebe plašt ograničenosti,

Prihvatiti svoje kompleksne vrijednosti,

Otresti sa sebe okove istorije,

One kojima si okovao srce, i dušu, i tijelo svoje,

Skinuti kožu i ostati prost pred svijetom...

Nemoj se plašiti svojih suza,

Nisu sve suze svijeta zle,

Ne nose sve te kapi uvijek ukus tuge i pelina...

Osjećam taj ukus na usnama

Dok stojim ispred sopstvenog duševnog zgarišta,

Bez ijedne sporedne uloge,

Bez predstave...

Bez publike...

Samo ja... Rob oslobođen okova,

Feniks sa krilima leptira

ODLAZI CIRKUS....

Prikrada se noć... polako, da je niko ne čuje...

Svojim crnim plaštom prekriva mi strepnje

Kao majka usnulo čedo... sa poljupcem u čelo...

Uspavljuje moje nemire, bijesne i divlje

Poput vranih konja iz vilinske priče...

Razmazujem ruž za usne,

I skidam potpetice, smanjujem se...

Osmijehnem se sjetno umornoj starici u ogledalu,

Sjetim se tvojih nijansi plave i sperem tugu...

Umorna sam od ćutanja i svakodnevne sahrane mojih osjećanja...

Njihovog davljenja u dubinama mojih čežnji...

Konstantnog jecaja u grudima,

Kao na groblju...

Beskrajnog pozorišta životne scene i glavne uloge...

Bez ijednog apaluza...

Tužno li je glupirati se za veće mase...

Za privatne režije...

ili manje dvorane...

Tužno je davati sebe cijelog, a da te niko danima ne spomene...

Da se ne zapita gdje su ti bosi tabani ostali utisnuti,

Da li ti mrak servira hladnoću za večeru,

Sjeverom začinjenu, sa malom dozom ludila...

Tužno je biti sam u moru svjetala koja te okružuju..

Na koraku od beskraja...

Sa injem na trepavicama.

Nema skrivene poruke među redovima,

Nema uvijenih mudrosti i stihova,

Samo brutalna istina otkinuta sa ivice srca...

Izvučena iz starog bureta, kao barik,

Čuvana godinama, filtrirana, tamom dojena...

Evo je tu, na usnama...

Duša je konačno oslobođena,

Kao da je vijekovima robovala...

Uplašena, gdje sad krenuti sa svojom golotinjom..

PUŽEVA KUĆICA

Naći ću je...

Neku puževu kućicu za mene...

Malenu i napuštenu, sa malo mahovine na južnoj strani.

Urediću je po svojoj želji.

Zidove u zeleno, podove u crveno a nebo...

Nebo crno, prepuno sazvežđa mojih maštanja...

I jedno novo, po nama nazvano...

Moje utočište od nesreće koja se šeta ovim zemljama...

Znaš, tebe je tako jednostavno voljeti...

Na trenutke komplikovano, gotovo nemoguće al..

Jednostavno...

Onako djetinje, po malo pospano, sanjivo...

A opet,

kao da se biserna prašina raspršila po mojoj koži

dok sam u smiraje dana držala tvoj dlan i tiho, najtiše

tvom jastuku šaputala koliko si mi drag...

Koliko mi znači duga u tvom pogledu...

Nije bila bitna boja jastuka,

važni su snovi u njemu,

i sve one tajne koje sam ostavila njemu ispričane...

Znaš, zato nikad ne sanjaš loše snove...

U tome je trik, dušo...

Sakrijem se ponekad u paučinu istkanu da me prekrije...

Tamo, iza tog vela ponosa i jecaja sam sakrila

jednu želju u bisernu školjku...

Sakrila je da je nikad ne izgovorim,

da je nikad ne poželim...

Jer bojim se da bi se mogla ostvariti

pa kud ću onda sa toliko ljubavi i radosti...

Ovako će ostati

samo velika želja za puževu kućicu mojih nadanja,

ostaće sazvežđe po tebi nazvano i po meni krojeno...

moj mali ukras u vitrini ludila...

Znaš da će jednom morati da stane dušo...

Ovo srce malog klovna što se šepuri važno pred tobom,

a samo bi se pretvorilo u leptira i svilo se u tvojim grudima...

Zato ti pravi smicalice, da iza sebe ostavi što više tragova...

Da ti nedostaje toliko da jedva dišeš...

Da svaki tren i svaki san podsjeća na rumeni nosić

koji je jednom sanjao na tom jastuku...

Da te samo podsjeti...

Da sam više bila tvoja nego što ću svoja ikad biti...

I kad vidiš, dušo, da padaju zvijezde

samo se sjeti da negdje tamo, na crnom štofu neba

ima jedno sazvežđe čije zvijezde sjaje samo za nas...

za naše kopije koje će ličiti na svakog drugog osim na nas...

Za tvoju sreću, jedinstvenu i bezuslovnu,

onakvu kakvu zaslužuješ...

A za mene je lako..